Panorama Brčkog (izvor: Omar Tursić)

Kratak istorijski prikaz razvoja Brčkog

Geografski posmatrano Brčko se nalazi u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine, tj. nalazi se na granici sa Republikom Hrvatskom i 20 km daleko od tromeđe tri države (Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine). Brčko se nalazi na desnoj obali rijeke Save i zauzima površinu od 493,3 km², što predstavlja manje od 1% ukupne površine Bosne i Hercegovine (51.129 km²). Smješteno u Posavini, područje Brčkog se nalazi u prilično niskoj riječnoj dolini koja čini dio bazena rijeka Save, Brke i Tinje. Nadmorska visina se, zavisno od terase koju formiraju rijeke, kreće od 85 m do 200 m (85%). Izuzetak su sjeverni obronci planine Majevice u južnom dijelu ovog područja sa nadmorskom visinom od 200-400 m.

Brčko je značajno čvorište ključnih prometnica u pravcima istok-zapad i sjever-jug i rijedak je multimodalni transportni čvor (ceste, plovna rijeka, željeznica) u Bosni i Hercegovini. Prostorni položaj Brčkog determinira povezanost njegovog šireg zaleđa i gravitacionog područja sa regijama u centralnoj i istočnoj Evropi. Osnovna hidrografska karakteristika Brčkog je rijeka Sava. Uz to na ovom području se nalazi i veći broj manjih rijeka, kanala i drugih vodotokova: Tinja, Brka, Lomnica, Rašljanska rijeka, Štrepačka rijeka, Zovičica i Lukavac. Izvorišta ovih vodotokova se nalaze uglavnom na području planine Majevice. U kompleksu podzemnih voda nalaze se velike rezerve za snabdijevanje stanovništva i privrede.

Zbog veoma slabe ili gotovo nikakve arheološke obrade ovog područja, ne može se sasvim pouzdano govoriti od kada datiraju prva naselja na području Brčkog i okoline. No bez obzira na tu činjenicu, može se govoriti o kontinuitetu življenja na ovim prostorima, još od prahistorije, o čemu svjedoče slučajni nalazi predmeta iz bronzanog doba, kao i predmeta iz kasnijih perioda – antike i srednjeg vijeka.

Početkom I stoljeća nove ere ove prostore osvajaju Rimljani, da bi nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva (476.g.) ovi krajevi kratko vrijeme pripadali državama Istočnih Gota i Avara. U VI i VII stoljeću ove prostore postepeno naseljavaju slavenaska plemena tokom velike seobe naroda. Nešto više podataka o ovom kraju imamo iz kasnog srednjeg vijeka. Naime, Brčko se prvi puta spominje u okviru Srebreničke banovine osnovane po padu srednjovjekovne Bosne pod Osmanlijsku vlast 1463. godine. Ugarski kralj Matija Korvin je tokom 1464. godine skupio vojsku za novi pohod protiv Osmanlija. Međutim, nije krenuo prema Jajcu, već je ofanzivu prenio na sjeveroistočnu Bosnu, gdje je uspio zauzeti Srebrenik i još tri grada, najvjerojatnije gradove na Savi: Brčko i Novi, te grad Teočak. Mada je moguće da su tvrđave Brčko i Novi (Novska tvrđava bila je smještena na desnoj obali Save, na samom ušću potoka Lukavica, oko 6 kilometara od današnjeg Brezovog Polja), koje se spominju prvi puta tek 1548. godine, nastale poslije 1526. godine, kada su granice Osmanskog carstva izbile na rijeku Savu. Ove tvrđave su trebale poslužiti Osmanlijama kao polazište za daljnja osvajanja preko Save.

Osvajanje Sjeveroistočne Bosne bio je i glavni uspjeh ugarske protivofanzive. Mađari su u sjevernoj Bosni osnovali 1465. godine dvije banovine: Jajačku sa sjedištem u istoimenom gradu, koja je obuhvatala poriječje Vrbasa sve do ušća u Savu sa gradovima: Jajce, Banja Luka, Greben, Soko, Jezero, Vinac i drugi, i Srebreničku sa sjedištem u gradu Srebreniku. U ovu banovinu spadali su, osim Srebrenika još i gradovi: Tešanj, Soko, Barka i Waja. Barka je Brčko, dok za Waju nije pouzdano utvrđeno o kom se gradu radi. U početku je Srebreničkoj banovini (1465.-1474.) morao pripadati i Teočak, a obuhvatala je svakako i Gradačac.

Od osnivanja 1465. godine pa do svoje propasti, Srebrenička banovina mnogo trpi u stalnim pograničnim sukobima, ali se dugo i održava. Konačno 1520/21. godine Osmanlije zauzimaju teritorij Srebreničke banovine, a time i područje Brčkog. Ovaj prostor će novom administrativnom i teritorijalnom podjelom u okviru Osmanskog carstva doći u sastav Zvorničkog sandžaka.

U Osmanskim izvorima spominju se dva srednjovjekovna grada koje su Osmanlije zatekle na Savi i tu postavili svoje posade. To su Brčko i Novi kod Brezovog Polja. Brčko se od tada intenzivnije razvija kao naselje na ušću rječice Brke u Savu., a pripadalo je nahiji Koraj u Zvorničkom sandžaku. Ova nahija se prostirala zapadno od Bijeljine u poriječju Lukavca. Godine 1533. nahija Koraj je obuhvatala 14 sela i jednu naseljenu mezru, i to: Korenitu, Bili Potok, Brdnik (Brnjik), Žirovnicu, Maoču, Štrepce, Skakavu, Pčelić (Čelić), Rahić, Labusku ili Dedekovo, Brezik, Ljutnicu, Hrgove, Hmeljin Zagon i mezru Ostrojno. Navedena naselja su imala ukupno 264 kuće i 38 mudžereda, od čega 53 muslimanskih kuća sa 13 mudžereda.

Poslije 1526. godine Osmanlije se iz bosanske Posavine prebacuju u Slavoniju i počinju svoja osavajanja oko Bosuta. U tvrđavi Brčko, Novi i drugim zadržali su se graničari – ulufedžije. Nakon što su Osmanlije završili osvajanja u Slavoniji i Srijemu, uspostavom komunikacijskih veza sa jedne na drugu obalu Save, započeo je življi promet između Bosne i Prekosavlja preko Brčkog i Novog. U navedenim tvrđavama radile su skele putem kojih se održavala veza sa Slavonijom i Sremom. Na njima se naplaćivala carina na robu. Podizanjem utvrđenja, Osmanlije grade i puteve koji će ih povezivati sa južnim dijelovima zemlje. Tada je sagrađen i put od Tuzle prema Brčkom, koji se u izvorima spominje već 1548. godine. Sa otpočinjanjem proizvodnje soli u Tuzli i njenom prodajom na sjeveru u Slavoniji i Sremu, a otuda dalje u Austriju i zapadnu Europu, Brčko postaje značajan tranzitini centar preko koga se vrši izvoz tuzlanske soli.

Brčko i Novi su postepeno sa pomjeranjem granica na sjever u Srem i Slavoniju gubili sve više obilježja graničnih gradova. Do danas nisu sačuvani nikakvi ostaci utvrđenja u Brčkom. Pretpostavlja se da je ono u XVI stoljeću moglo biti locirano na samom ušću rječice Brke u Savu, po kojoj je, vjerovatno, i dobio ime. U drugoj polovini XVI stoljeća Brčko se osjetno razvija, dok podgrađe tvrđave Novi sve više stagnira. Novi nije imala dobru perspektivu razvoja, s obzirom na to da osnovni uslovi razvoja nisu više strateški nago privredni i donekle komunikacijski. Kad je riječ o komunikacijama, Brčko je imalo značajnu ulogu u odnosu na Novi. U Brčkom oživljava tranzit robe i ljudi koji odlaze u Slavoniju i obratno. Zahvaljujući tim okolnostima počinje da se širi predgrađe brčanske tvrđave, koje sve više poprima obilježja gradskog naselja. Uprkos toj činjenici Brčko još ni 1600. godine nije steklo uslove da bude proglašeno kasabom. I te godine spominje se kao varoš, u kome je muslimansko stanovništvo (oko 35 kuća) dobilo privilegij kasablija. Tada su se čini se stvorili preduslovi za kasabu. U naselju je podignuta džamija, a otvoren je i pazarni dan kao i u drugim kasabama. U ovo burno vrijeme druge polovine XVI stoljeća i Brčko je, kao i ostali gradovi na granici, bio na izvjestan način utvrđen palisadom, opkopan sa vodom ili pak zidom sa okopom i vodom. Zid je štitio samo kasabu ili mahalu sa čaršijom i imao je svoju ulogu i svrhu samo dok se nisu razvile mahale izvan grada.

Poslije 1620. godine Brčko se počelo intenzivnije razvijati sve do 1716. godine, kada postaje značajna varoš. Prema nekim autorima se Brčko ili Brčki se prvi put i spominje oko 1620. godine u jednom opisu bosanskog pašaluka. U opisu se kaže da je Brčko malo mjesto sa oko 200 kuća. Tada je bilo u sastavu Tuzlanskog kadiluka i Zvorničkog sandžaka. U njegovoj najbližoj okolini je 1623. godine postojala katolička župa Brka. Središte varoši se počelo formirati u Atik mahali oko Atik džamije, koja je bila prva izgrađena džamija. Datira oko 1650. godine, a nalazi se pri ušću Brke u Savu uz njenu desnu obalu. Izgradio ju je izvjesni Ali-paša. Brčko je stara skela na Savi, a stanovnici Brčkog bili su oslobođeni svih daća i poslova, a zato su morali obavljati besplatno prevoz i prenos robe preko Save. U ovom periodu izgrađene su i dvije javne banje uz lijevu obalu Brke, kao i jedna kula,koje su uništene prilikom navala Austrijanaca na Brčko 1716. godine, a pokaldrmisane su i ulice.

Područje Brčkog, pa i tvrđava Novi od Požarevačkog do Beogradskog mira (1718.–1739.), dolazi pod vlast Austrije. U austrijskim izvještajima novska kula se spominje 1725. godine kao ruševina. Međutim, kada je Beogradskim mirom 1739. godine granica između Osmanskog carstva i Austrije uspostavljena na rijeci Savi, ponovno oživljava privreda i komunikacija preko ovog prostora. Razvoj privrede, obrta, zemljoradnje i stočarstva posebno je vidan u periodu od 1743. do 1768. godine kada su mirnije granice između Osmanskog carstva i Austrije.

Brčko je tokom XVIII stoljeća bio palanka sa utvrđenjem od brvana ili jakog kolja opletenog šeperom, i sa vanjske strane donekle nasut zemljom. Oko utvrđenja nalazio se hendek, a iznad samog ulaza u palanku čardak sagrađen najčešće od hrastovine koji je služio umjesto kapiluke. U Brčkom, utvrđenoj palanci, i u toku XVIII stoljeća bile su stacionirane osmanske vojne posade sastavljene od različitih rodova vojske. Vojska je bila smještena u čardacima. Nije sačuvan nikakav trag takvog čardaka u Brčkom, vjerovatno zbog toga što su oni građeni od hrastovog drveta.

Sredinom XIX stoljeća, prema novoj administrativnoj podjeli, Brčko sa okolinom postalo je kotar, kome je od 1867. godine na čelu bio kajmakan, a do tada se zvao mudir. Brčanski kotar se tada prostirao na površini od oko 920 kvadratnih kilometara i u svom sastavu je imao 90 sela. U kotaru Brčko, prema prvom zvaničnom popisu koje su uradile osmanske vlasti 1851. godine, bilo je:

Kuća

Muških stanovnika

Muslimana

1.099

3.563

Pravoslavnih

1.012

2.963

Katolika

730

2.769

Cigana

79

218

UKUPNO

2.920

9.487

Sredinom 1830. godine muslimani su naselili uglavnom sjeveroistočnu Bosnu (Tuzla, Janja, Bijeljina, Brčko, Brezovo Polje, Orašje i dr.). Prema objavljenim historijskim dokumentima samo u toku 1862. godine, npr. u Brezovo Polje se naselilo 295 domaćinstava sa 723 muška člana iz Užica, Šapca i Sokola. Iste godine u Brčko se doselilo 15 domaćinstava sa 36 muška člana beogradskih muhadžira.

Poslije 1830. godine u Brčko su se počeli naseljavati i Jevreji koji su područje cijele Bosne i Hercegovine počeli naseljavati krajem XVI stoljeća, jer su protjerivani iz Španije u kojoj u to vrijeme vlada teror i inkvizicija. Godine 1838. izgrađena je u Brčkom zgrada Srpske pravoslavne škole, a 1864. i pravoslavna crkva. Od 1862. godine u Brčkom je i sjedište katoličkog župana.

Septembra 1869. godine u Brčkom je uveden telegraf, pa je tako ovaj grad bio povezan modernim putem sa glavnim centrom Sarajevom. Godinu dana kasnije, 2. aprila 1870. godine Brčko je dobilo i svoju poštu. U to vrijeme brčanski trgovci imaju već dobru saradnju sa susjednom Austrijom, a preko nje i sa drugim evropskim zemljama. Kao posljedica jačanja i razvoja brčanske trgovine došlo je do premještanja austrijskog konzulata iz Tuzle u Brčko 1862. godine, kao i proširivanja parobrodarske linije Brčko-Beograd-Oršava-Golac, iste godine.

Prilikom austrougarske okupacije 1878. godine Brčaci su, pod vodstvom kajmakana Mehmed-bega Ćerimagića i Nike Ristanića, pružili snažan otpor okupacionim četama i time se pridružili organizovanom otporu koji su na nivou Bosne i Hercegovine predvodili Muhamed-ef. Hadžijamaković (Sarajevo, 1815.-1878.), duhovni vođa cijelog pokreta, šejh i muderis Gazi Husrev-begovog hanikaha, Kaukčija Abdulah-ef. (Sarajevo, 1820.-1878.) hafiz, dugogodišnji imam Begove džamije u Sarajevu, te pljevaljski muftija Mehmed Nurudin Vehbi-ef Šemsekadić (Pljevlja 1827. – Stambol, 1887.), vrlo obrazovan, odličan orator i strateg. Snage organizovanog vojnog otpora u Brčkom brojale su oko 600 boraca i dva manja topa. Do prvog okršaja brčanskih domoljuba sa okupatorom došlo je 16. septembra 1878. godine kod naselja Lončara i Krepšića, već 17. septembra mnogo jače okupacione snage napale su i sam grad Brčko i osvojile ga oko 8 sati naveče. U borbi za Brčko austrougarska vojska je, prema zvaničnim podacima, imala 43 mrtva, 9 nestalih i 61 ranjenog vojnika. O gubicima branilaca nema podataka. Odmah po osvajanju grada zavedena je vojna uprava koja je trajala sve do 1. januara 1880. godine kada je uspostavljena civilna uprava, ali je i dalje u gradu ostao jak vojni garnizon.

U novoj administrativnoj organizaciji i upravi Austrougarske monarhije, srez Brčko doživljava vidan društveno-ekonomski razvoj. Ukidanjem granica omogućeno je trgovačko uključivanje na cijelo austrougarsko tržište. Brčko se počinje modernije razvijati u pogledu urbanističko-arhitektonskih rješenja izgradnje grada. U Austrougarskom periodu otvoreno je osamnaest škola. U periodu od 1883.-1886. godine otvorene su osnovne škole u Gornjem Rahiću, Gornjem Bukviku, Lončarima i Čeliću, a do 1914. godine počele su s radom i ostale osnovne škole u naseljima sreza Brčko. Godine 1894. brčanski trgovac Alijaga Kučukalić je svojim sredstvima izgradio medresu nazvanu „Čačak“ po porijeklu samog darodavca. Učitelj osnovne škole Ivan Lopušić 1883. godine pokrenuo je list koji se zvao „Bosanac“ i štampao ga u Vinkovcima, jer je Brčko prvu štampariju dobilo tek 1897. godine. Jevreji su 1880. godine sagradili sinagogu, a 1881. godine izgrađena je i Bijela džamija. Godine 1883. položen je kamen temeljac i katoličkoj crkvi.

Gradska vijećnica u Brčkom sagrađena je 1892. godine. Vijećnica je izgrađena u pseudo-maurskom stilu. Zgrada bolnice završena je augusta 1886. godine, a hotel „Posavinu“ sagradio je 1891. godine trgovac Alija Kučukalić. Septembra 1894. godine dovršena je izgradnja velikog mosta preko Save, koji je bio dug 775 metara. Tako je Brčko modernom željezničkom saobraćajnicom spojeno sa svijetom. Prvi voz 13. septembra 1894. godine dočekan je sa najvećim oduševljenjem. Krajem XIX stoljeća (1899.), Brčko je dobilo i električno osvjetljenje. Početkom XX stoljeća u Brčkom je radilo pet hotela – Grand Posavina, Central, Orijent, K caru austrijskom i hotel Marije Kohov, kao i 6 banaka. U tom periodu Brčko je imalo i nekoliko etivaža za suhu šljivu, industriju špirita, dvije pilane, dvije ciglane itd.

Vijećnica u Brčkom 1892. godine (Izvor: www.dzematrahic.ba
Vijećnica u Brčkom 1892. godine (Izvor: www.dzematrahic.ba

Za vrijeme austrougarske uprave etnička struktura stanovništva na prostoru Brčkog i okoline postaje složenija. Doseljavaju se kolonisti, činovnici, zanatlije, obrtnici. Kolonizirani su Česi, Nijemci, Poljaci, Rusini i drugi. Istovremeno traje iseljavanje muslimanskog stanovništva na prostor Osmanskog carstva. Iseljavanje je naročito bilo intenzivno na početku austrougarske uprave, zatim poslije ustanka 1882. godine, u toku borbe za muslimansku autonomiju od 1899. do 1909. godine, kao i za vrijeme Balkanskih ratova. Uprkos navedenim činjenicama i u austrougarskom, kao i u osmanlijskom periodu, najbrojnije stanovništvo Brčanske regije bili su Bošnjaci muslimani koji su najviše koncentrirani u gradu Brčkom, kao i u naseljima u dolini rijeke Brke, što se vidi i iz popisa stanovništva 1879. godine:

Naselje

Ukupno

Muslimana

Pravoslavnih

Katolika

Judaista

Brčko

2901

1843

919

93

46

Brod

149

147

2

Brka

690

690

Ćoseta

107

107

Islamovac

41

41

Karavlasi

235

235

Maoča

476

476

Omerbegovača

170

170

Palanka

545

545

Gornji Rahić

862

862

Rašljani

166

166

U cijelom srezu Brčko, tj. u osamdeset i jednom naselju po popisu iz 1879. godine živjelo je ukupno 25.400 stanovnika. Od toga je bilo najviše muslimana 12.249 (52%), pravoslavaca 7.472 (32%), katolika 5.665 (24%) i 46 Jevreja.

Prema popisu stanovništva iz 1910. godine Brčko je bilo najnaseljeniji srez u tuzlanskom okružju. Od ukupnog broja stanovnika prema ovom popisu najbrojniji su bili Bošnjaci. U samom gradskom području živjelo je Bošnjaka 3.144 (48%), Srba 1.761 (27%), Hrvata 1.372 (21%), ostalih 240 (3%).

U nekim predjelima Bosne i Hercegovine 1888. godine, učinjeni su pokušaji sijanja šećerne repe u manjim količinama, a kako su prinosi bili dobri, otpočelo se sa gajenjem ove biljke na veliko. Šećerna repa se najviše gajila uz rijeku Savu. Šećernu repicu u kotaru Brčko 1906. godine, sadilo je 668 sadilaca na površini od 94 hektara, a ukupan urod za ovu godinu iznosio je 12.419 metričkih centi.

Radi unapređenja voćarstva i vinogradarstva, Bosna i Hercegovina je podijeljena u četiri proizvodna predjela: šljivarski predio koji je obuhvatao sjevernu i sjeveroistočnu Bosnu; vinogradarski i ranog voća predio obuhvatao je krajeve Hercegovine; voće za domaću potrebu, predio za jezgričavo voće obuhvatao je bihaćko, banjalučko, donjotuzlansko, sarajevsko, travničko, livanjsko, glamočko, nevesinjsko i gatačko područje. U mnogim mjestima Bosne i Hercegovine nalazili su se manji ili veći voćni rasadnici, a jedan od takvih nalazio se i u Brčkom. Najveći šljivarski predjeli u Bosni i Hercegovini su bili uz rijeke Bosnu, Spreču, Drinu i Savu. Za šljivu je najbolje zemljište koje sadrži željezo, kreč, ilovaču i pjeskulju. Glavne vrste šljive koje se gaje u Bosni su: plava (požegača), žuta (bjelica) i džanarika. Šljive su se koristile za sušenje, pečenje rakije, kuhanje pekmeza i djelimično za svježu upotrebu. Poučni kursevi o gajenju šljiva i preradi voća u Brčkom su održani dva puta godišnje. Etuviranje suhe šljive je postupak kojim se kvarenju izložena šljiva pomoću pare sterilizira i u isto doba dobije prijatniji izgled. Za to se u Bosni prije nije znalo. U Brčkom je postojao zavod i dva manja preduzeća za etuviranje šljive.

God.

šljiva

pekmez

u vagonima po 100 met. centi

1905/06

375 ¾

65

1906/07

1843

187 ¼

1907/08

303 ¼

171 ¼

1909/10

170

23

1910/11

531

126

U ovoj tabeli prikazan je izvoz suhe šljive i pekmeza iz Brčkog po godinama i možemo zapaziti da je najviše suhe šljive izvezeno u 1905/06. godini, a pekmeza je najviše izvezeno u 1906/07. godini.

Sjeverno i zapadno područje brčanskog kotara 1913. godine napala je kolera. Za svaku sigurnost preduzete su opsežne i opravdane zdravstvene mjere po cijelom kotaru. Da svijetu ne izmakne zarada od prodaje šljive, oblasna vlast svojom odredbom dozvolila je da se uz mjere opreza odvozi šljiva iz još nezaraženih sela. Ukupno je izvezeno šljive 194 vagona, najvećim dijelom za Beč, Prag, Berlin, Lipsko i Dražđano. U istoj godini u periodu od 15. septembra do 10. decembra izvezeno je suhe šljive 10,999.120 kg po cijeni od 26 do 50 kruna za 100 kg.

Pored povoljnih prirodnih uslova za uzgoj žitarica, voća i povrća u Brčanskom kotaru, ravničarski i brdoviti dijelovi nudili su izvanredne mogućnosti i za razvoj stočarstva. Stočarstvu je u ovom periodu posvećena velika pažnja u zaštiti od stočnih bolesti uvođenjem veterinarske službe te oplemenjivanjem pasmina konja i goveda. Kako bi se nabavio potreban broj bikova u kotarima se osnivaju dobrovoljni fondovi kojeg narod finansira tako što od desetine izdvajaju od 2 do 3 procenta. Nabavljeni bikovi daju se pod istim uslovima kao i erarski privatnim ljudima, u čije vlasništvo prelaze nakon tri godine. Ovakav fond je postojao i u kotaru Brčka iz koga se nabavilo od 1904. do 1906. godine, ukupno 920 bikova.

Naredbom visoke zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu broj 134191/I ex 1904 od 14. januara 1905. godine u Brčkom je u prostorijama općinske Vijećnice osnovano 12. aprila 1905. godine, povjerenstvo za odgoj stočarstva. Nakon opširnog razmatranja svrhe i važnosti osnivanja ovakvog povjerenstva, pristupilo se izboru rukovodstva gdje je jednoglasno za predsjednika izabran gradonačelnik Mujaga M Mehmedović, za prvog potpredsjednika Nikola Uljarević i za drugog potpredsjednika Aleksa Cvjetić.

Konjogojstvo (gajenje konja) je u vrijeme okupacije bila najrazvijenija grana u Bosni i Hercegovini. Bosanske pasmine konja još ranije su oplemenjene, uvođenjem u upotrebu i držanjem arapskih hatova. Zemaljska uprava je veću akciju za podizanje konjogojstva u Bosni i Hercegovini preduzela 1884. godine, pri čemu je glavna važnost obraćena na to, da se odgajačima stavi na raspolaganje veći broj arapskih hatova.

Svim privatnim odgajivačima koji žele da osnuju privatne ergele, osigurane su izvjesne prednosi, koji se obvežu, da će u pogledu držanja parenja i odgoja njihovih konja raditi po nalogu oblasnih stručnjaka, i to u pogledu doznačivanja zemaljskih hatova ili iznajmljenih kao i prodajom proizvoda iz ergele. Jedna ovakva privatna stanica za uzgoj konja nalazila se na području kotara Brčka u mjestu Bjela, vlasništvo Fadilbega Fadilpašića iz Sarajeva.

Osim poljoprivredne, kao osnovne djelatnosti i izvora prihoda, u privrednom životu stanovništva kotara Brčko, u vrijeme austrougarske uprave, zastupljena je bila i trgovina. Za Austro-­Ugarsku je Bosna i Hercegovina bila prije svega interesantna kao tržište i kao tranzitna teritorija za trgovinu sa istokom. Cjelokupni obim bosanskohercegovačke spoljne trgovine iznosio je u vrijeme aneksije 1908. godine, oko 230 miliona kruna, što je bilo blizu 7 puta više u odnosu na doba koje je neposredno predhodili okupaciji. Osim u Sarajevu, Banjaluci i Mostaru krupna trgovina se razvila i u Brčkom. Na sjednici gradskog vijeća 6. marta 1901. godine, gradonačelnik Mujaga M. Mehmedović predložio je sajmovni red za grad Brčko kojeg je opštinsko vijeće jednoglasno podržalo. Godišnji sajam u Brčkom se održavao dva puta godišnje 24. januara i 4. oktobra, a sedmični sajam se održavao svakog ponedjeljka. Glavno mjesto za trgovinu suhom šljivom bilo je Brčko. U Brčkom su postavljena tri tržna povjerenika. U šljivarskoj trgovačkoj godini 1904/1905. izvezeno je iz Bosne 4.275 ½ vagona suhe šljive i 498 vagona šljivova pekmeza, od čega je iz samog Brčkog izvezeno 2.646 vagona suhe šljive i 363 vagona šljivova pekmeza.

Pošto je Brčko bilo važan trgovački i saobraćajni centar, Ugarska vlada je smatrala da je u interesu kako nje same, tako i Bosne i Hercegovine da se izgradi stalno saobraćajno sredstvo za olakšanje međusobnog prometa preko Save. U početku su imali u vidu uspostavljanje jedne skele na parni pogon, ali se uz saglasnost Ministarstva rata odustaje od skele i odlučuju za gradnju mosta koji će služiti kako za željeznički tako i za cestovni saobraćaj. Na ovakvu odluku Ugarske vlade uticalo je i to što se nizvodno od Broda na Savi nije nalazio nijedan most. Austrijska vlada dala je saglasnost za izgradnju željezničkog mosta između Brčkog i Gunje na drugoj obali Save, premda je smatrala da je to prvenstveno u interesu lokalne privatne pruge Vinkovci – Brčko, priključene na mrežu ugarskih državnih željeznica, i da ne donosi nikakve koristi zemljama austrijske polovine Monarhije.

U godini 1893/1894. Sava je premoštena i lokalna pruga sa normalnim tračnicama koja polazi od Vinkovaca produžena je od Gunje na slavonskoj strani do Brčkog na bosanskoj. Cijela željeznička linija bila je vlasništvo lokalnog željezničkog društva Vinkovci – Brčko, dok je most na Savi bio popola u vlasništvu Ugarske države i bosanskohercegovačkog zemaljskog erara. Troškovi izgradnje priključne pruge sa mostom u dužini od 12 km i prometnim uređajima iznosili su 880.000 forinti, od čega je ugarski dio troškova iznosio 480.000 forinti, a bosanski 400.000 forinti.

Dva historijski značajna momenta u elektrifikaciji Bosne i Hercegovine su izgradnja prve električne rasvjete 1888. godine u Zenici i izgradnja prve javne termoelektrane 1895. godine u Sarajevu. Gradska elektrana u Brčkom nakon godinu dana probnog rada pod vodstvom oduzetnog A.E.G. Union društva iz Beča, izvršila je primopredaju elektrane od 21. do 24. decembra 1909. godine u prisustvu vladinih inžinjera Karla Ofnera i Adolfa Sterna i od gradske opštine inžinjera A. Tayera.

U periodu okupacije, u kotaru Brčko je djelovalo više društava koja su razvijala raznovrsnu aktivnost. Po godinama osnivanja, to su bila sljedeća društva: Srpsko pravoslavno pjevačko društvo „Vijenac“ (1896), Brčanska „Islamska Kiraethana“ (1897), Ukopno društvo (1897), Srpska čitaonica (1898), Brčkaer Kasino – Verein (1899), Pčelarska podružnica (1902), Hrvatsko pjevačko i tamburaško društvo „Hrvat“ (1903), „Dobrovoljno vatrogasno društvo“ (1905), Freinvillige Feuernihr (1905), Subaussehuss des Vereines „Napredak“ (1906), Pododbor „Prosvjeta“ (1907), Brčkoi Magyar Egyesütet (1908), „Islahijet“ (1908), „Hrvatski sokol“ (1910), „Srpski soko“ (1910), Učiteljsko društvo narodnih osnovnih škola brčanskog kotara (1910), Zanatlijsko obrtničko društvo (1910), Pododbor „Gajreta“ (1911), „Srpska narodna Organizacija“ (1911), „Dobrotvorna zadruga Srpkinja“ (1912). Spisak ovih društava je uzet iz Evidencije o društvima statističkog odsjeka Zemaljske vlade, ali dokumentacija za sva društva u Arhivu Bosne i Hercegovine, nažalost, nije sačuvana. Na osnovu raspoloživih podataka dat je kratak pregled osnivanja i rada nekih od ovih društava u Brčanskom kotaru.

Prosvjeta je kulturno-prosvjetno društvo Srba u Bosni i Hercegovini osnovano 1902. godine, u Sarajevu, na inicijativu 29 akademski obrazovanih Srba. Do podataka o samom osnivanju „Prosvjete“ u Brčkom se nije moglo doći, osim toga da je na incijativu Glavnog odbora društva „Prosvjeta“ iz Sarajeva u Brčkom 7. marta 1904. godine osnovan Pododbor ovog Društva.

Napredak je kulturno-prosvjetno društvo bosanskohercegovačkih Hrvata, nastalo spajanjem dva slična potporna društva: Mostarskog hrvatskog potpornog društva za pomaganje đaka srednjih škola (osnovano 14. septembra 1902.) i Sarajevskog društva za namiještanje djece na zanat i trgovinu (osnovanog 12. novembra 1903.). Hrvatsko društvo „Napredak“ za namiještanje djece u zanate i trgovinu osnovalo je svoju podružnicu u Brčkom na Glavnoj skupštini 6. januara 1906. godine.

Gajret je kulturno-prosvjetno društvo muslimana, osnovano 20. februara 1903. godine, u Sarajevu. Gajret je 1905. godine u Brčkom imao 22 člana. Do 1907. godine u „Gajretovom“ članstvu se nalazilo svega pet dobrotvora koji potiču uglavnom iz trgovačke i činovničke sredine, a jedan od njih bio je veletrgovac Aliaga Kučukalić iz Brčkog. Inače, Aliaga Kučukalić je porijeklom iz Čačka i kao četranestogodišnjak sa majkom doselio je u Brčko. Nakon dolaska u Brčko, kako bi prehranio porodicu, počeo je loviti i prodavati ribu, zatim je prodavao so, a kasnije je trgovao sa šljivom. Iako nije pripadao begovskoj porodici, obogatio se zahvaljujući trgovanju i zbog njegovog bogatstva svi su ga oslovljavali kao aga. Iza sebe je ostavio preko 140 kuća i 100 kmetskih selišta.

Islamska Kiraethana. Svrha „Kiraethane“ u Brčkom bila je širenje prosvjete i naobrazbe koja je obuhvatala čitanje poučnih i zabavnih knjiga, novina, spisa i rasprava, podučavanje, držanje poučnih predavanja, davanje zabava u kiraethanske i različite dobrotvorne svrhe.

Islahijet je društvo za unapređenje mladeži u Brčkom. Svrha društva bila je širenje društvenog napretka i materijalno potpomaganje islamske siromašne mladeži bez ikakvog političkog značaja. Molba za odobrenje pravila „Islahijeta“ upućena je 15. januara 1908. godine Zemaljskoj vladi u Sarajevu. Ova pravila muslimanskog društva “Islahijet“ u Brčkom odobrena su 22. oktobra 1908. godine, sa primjedbom da je društvo pod nadzorom i kontrolom oblasti isto kao i sva ostala društva u Bosni i Hercegovini.

Ikbal. Muslimansko antialkoholičarsko društvo „Ikbal“ u Brčkom, uputilo je Zemaljskoj vladi u Sarajevu 12. marta 1906. godine, molbu za odobrenje pravila. Svrha društva bila je da suzbija i iskorjenjuje pijenje alkoholnih pića i čuva moralno zdravlje, širi prosvjetu, društvenost i napredak svojih članova, materijalno i moralno podupire svoje članove, a siromašnoj djeci daje potporu.

Srpska čitaonica sa bibliotekom u Brčkom veže se za ime Vase Pelagića, a godina njenog osnivanja je sporna. Najvjerovatnije to su šezdesete godine XIX stoljeća kada je on bio učitelj u Brčkom. Čitaonica je bila formalno pod nadzorom srpske pravoslavne crkvene opštine.

Dobrovoljno vatrogasno društvo u Brčkom osnovano je 1905. godine. Grupa građana u Brčkom pokrenula je incijativu za osnivanje „Dobrovoljnog vatrogasnog društva“ i izabrala Privremeni odbor koji su sačinjavali: H. Jović, Jovan Dasović, Đulo Pančić, Mehmed Novalija, Franc Staubach, Josip Pandić i Svetislav Dragin. Grupa autora u svojoj knjizi „Brčko i okolina“ pišući o vatrogasnom društvu kažu da je ono jedno od najstarijih društava na teritoriji Bosne i Hercegovine, i da je osnovano 1882. godine. Pretpostavljaju da ga je osnovao bivši austrougarski oficir Sigismund Lades, Poljak porijeklom, koji je bio veliki slavenofil i prijatelj Brčaka.

Srpska Narodna Organizacija u Brčkom je političko društvo osnovano 1911. godine, koje će štititi interese srpskog naroda kotara Brčanskog. Nakon odobrenja pravila, Društvo je konstituisano.

Bosanac. Dozvolom Zemaljske vlade u Brčkom je počeo izlaziti 9. juna 1883. godine, zabavno-poučni nedjeljnik Bosanac. Urednik je bio učitelj Ivan Lepušić, a list je izlazio svake subote, na srpskohrvatskom jeziku, latinicom, u formatu 44×29 i štampan je brzotiskom Milivoja Trumića u Vinkovcima. Nedjeljnik Bosanac se bavio zabavom i poukom, donosio uputstva o svim granama privrede, govorio o trgovačkim odnosima u zemlji, objavljivao vijesti iz brčanske čaršije i nastojao da stranom svijetu razbistri pojmove o Bosni i Hercegovini i našem narodu.

Hrvatski sokol. Okupacijom Bosne i Hercegovine uvode se sokolska društva u kojima se organizuju različiti oblici fizičke kulture: gimnastika, strijeljanje, jahanje, biciklizam, mačevanje i dr. Prvo sokolsko društvo „Hrvatski sokol“ osnovano je u Sarajevu 1900. godine. Ideja o osnivanju društva „Hrvatski sokol“ u Brčkom potekla je od Marijana Živkovića u septembru 1908. godine. Nakon odobrenja pravila, održana je konstitutivna skupština 2. oktobra 1910. godine u svratištu „Posavina“ u prisustvu tri utemeljitelja, deset izvršujućih i dvanaest podupirujućih članova.

Srpski soko. Osnivanje srpskog gimnastičarskog društva u Brčkom bilo je rezultat rada i nastojanja srpskog građanstva da organizacijom i oblikom idu za primjerom kulturnih naroda. Svrha je društva njegovanje i promicanje gimnastike i društvenog života, bez ikakvog političkog značaja. Molba za odobrenje pravila društva upućena je Zemaljskoj vladi u junu 1905. godine. Društvo su činili učitelji, činovnici, praktikanti, knjigovođe, sveštenici, trgovci, zanatlije i drugi.

Školstvo. Nakon okupacije Bosne i Hercegovine, Austro-Ugarska je zatekla izvjestan broj škola u ovim krajevima koje su bile organizovane na konfesionalnoj osnovi. Škole su osnivale i izdržavale pojedine vjerske organizacije, tako da su postojale škole za pravoslavne, katolike, muslimane i Jevreje. Godine 1879. školstvo je bilo organizovano u 535 muslimanska sibijan-mekteba sa 23.603 učenika, 54 rimokatoličke i 56 srpsko-pravoslavne osnovne škole sa ukupno 5.913 đaka oba spola. Bosna i Hercegovina u to vrijeme bila je veoma zaostala prosvjetno i kulturno i oko 97% stanovništva je bilo nepismeno. Od ukupnog broja škola, u kotaru Brčko osnovano je dvadeset škola: Boće (1887), Bukvik Gornji (1883), Brčka I (1888), Brčka II (1893), Brezovo Polje (1882), Čelić (1880), Dubrave (1908), Bijela Kalajdžije (1907), Lončari (1885), Tolisa (1892), Jablanica (-), Orašje (1907), Oštra Luka (1909), Rahić Gornji (1883), Ulice (1907), Vidovice (1907), Mahala I dječaci (1879), Mahala II djevojčice (1895), Bok (1894) i Ražljevo (-). Uzimajući u obzir nacionalnu i vjersku osjetljivost stanovništva, vlast je privremeno ostavljala na miru zatečene konfesionalne škole, ali je imala i spreman plan stvaranja novog školskog sistema. Austrougarskom okupacijom, po prvi put, javljaju se državne škole koje osniva i izdržava država, propisujući ujedno i nastavne planove. Ovome treba dodati i to, da okupator nije bio ni materijalno, ni kadrovski spreman za naglo širenje svojih škola u Bosni i Hercegovini. U školama je ćirilica priznata kao pismo 27. oktobra 1879. godine, a od 10. maja 1880. godine priznata je i ravnopravnost i obaveznost oba pisma. Propisano je da katolici i muslimani uče obavezno najprije latinicu, a kasnije ćirilicu, a pravoslavni obratno. Krajem aprila 1879. godine, objavljena je osnovna odredba za organizaciju osnovnih škola. Razlikuju se tri vrste škola: opšte narodne škole, privatne škole i konfesionalne. Otvaranje osnovnih škola je u početku išlo sporije nego što je Vlada željela, jer se oskudijevalo u nastavnom kadru i školskim zgradama. Prve škole koje je Austro-Ugarska otvorila radile su u zatečenim privatnim prostorijama, a 1884. godine donesena je posebna naredba o izgradnji škola. Tek od 1886. godine počinju se graditi nove školske zgrade. U periodu od 1886. do 1906. godine, izgrađeno je ukupno 105. novih škola i dograđeno desetak, a za to je utrošeno ukupno 1,870.194,57 kruna. Škole su relativno dobro snabdjevene namještajem, učilima, a u kasnijim godinama i udžbenicima. Vlada je zadržala za sebe pravo da odobrava planove i programe za nove škole. Prvi domaći udžbenik pojavio se 1883. godine. To je bila „Prva čitanka“, ustvari neka kombinacija bukvara i čitanke.

I Narodna osnovna škola Brčko. Zgrada I Narodne osnovne škole Brčko sagrađena je 1888. godine, iz opštinskih sredstava, površine 144,60+357,95 m2. Škola je bila vlasništvo Brčanske gradske opštine, a u zgradi se osim Narodne osnovne škole nalazila i trgovačka škola. Školska zgrada je proširena 1897. godine. Zidovi su građeni od pečene cigle, a krov je prekriven crijepom. Iz izvještaja o pregledu škole od 21. marta 1895. godine, vidi se da je u školi radilo tri uposlenika i to: Ivan Sitarić, upravitelj, Murat Muradbegović, definitivni učitelj osposobljen i Nikola Branković, pomoćni učitelj kao takav osposobljen. Škola je imala 4 razreda smještena u 3 sobe. Broj učenika po vjeri i po razredima:

Po

vjeri

Razredi

Ukupno

I

II

III

IV

Muslimani

17

18

15

4

34

Pravoslavci

4

1

3

2

10

Katolici

28

10

18

7

63

Jevreji

5

2

3

10

Druge vjere

4

1

5

Ukupno

58

21

26

17

122

Učenici su dolazili u školu iz grada i okolnih mjesta: Čađavaca, Dizdaruše, Potočara, Brezika, Grbavice, Gredica i Donjeg Boderišta. Iz godišnjeg školskog izvještaja za 1900/1901. vidi se da su u školi radili: Josip Lanik, svjetovnjak, katolik, starješina, Omer Mehić, svjetovnjak, musliman, definitivni učitelj, Petar Draganović, svjetovnjak, katolik, definitivni učitelj i ispitni učitelj građanskih škola, Jovo Delić, svjetovnjak, pravoslavac, pomoćni učitelj, Jusuf ef. Hodžić, musliman, hodža, vjeroučitelj, Ahmet Burić, musliman, hafiz, vjeroučitelj, Cvjetko Špirić, pravoslavac, sveštenik, vjeroučitelj, Ferdinand Duić, katolik, kapelan, vjeroučitelj. Broj učenika po vjeri i po razredima:

Po

vjeri

Razredi

Ukupno

I

II

III

IV

Muslimani

8

12

19

15

54

Pravoslavci

6

4

1

3

14

Katolici

11

20

14

6

51

Jevreji

4

3

7

4

18

Druge vjere

Ukupno

29

39

41

28

137

Učenici su dolazili u školu iz grada i okolnih mjesta: Čađavaca, Dizdaruše, Potočara, Brezika, Grbavice i Gredica. Iz prikazanih izvještaja može se zaključiti da se ukupan broj učenika u školskoj godini 1900/1901. povećao u odnosu na godinu 1895. Primjetan je porast broja učenika kod muslimana, pravoslavaca i Jevreja, dok je kod katolika i drugih vjera on u opadanju. Školsko osoblje I Narodne osnovne škole Brčko 1905. godine sačinjavali su: upravitelj Dragutin Stepansky, učitelji Andrija Tomašević i Fabian Dilber, pomoćni učitelj Milivoje Nikolić.

II Narodna osnovna škola Brčko. Zgrada II Narodne osnovne škole Brčko sagrađena je nepoznate godine, površine 767,18 m2. Školska zgrada je upisana pod brojem gruntovnog uloška 98 i 99, kao katastarska čestica 2/90 i 2/91. Kuća k. br. 98 sa kućištem i dvorištem (stara Medresa) u Džedit mahali imala je površinu 240 m2, a kuća k. br. 99 sa kućištem i dvorištem (Pekara) u Džedit mahali imala je površinu 260 m2. U prizemlju zgrade nalazili su se dućani. Škola je bila vlasništvo vakufa džamijskog u Brčkom i vakufa Alijage Kučukalića u Brčkom. Školsko osoblje II Narodne osnovne škole Brčko 1905. godine sačinjavali su: starješina Husein ef. Imamović, priv. uč., učitelj Omer Mehić.

Mektebi. To su muslimanske vjerske osnovne škole, tip škole koji je bio raširen po svim selima, manjim mjestima i gradovima u Bosni i Hercegovini. Mektebi su bili muški, ženski i mješoviti. U mektebima kao u početnim školama se sticalo početno vjersko obrazovanje gdje je dominiralo učenje napamet. Učilo se obredoslovlje, tekstovi iz Kur’ana koji se upotrebljavaju u molitvi (namazu), islamska etika itd. Mektebi su nastajali zahvaljujući privatnoj incijativi, podizani kao dobrotvorne ustanove pojedinih zavještača. Njih su izdržavali njihovi samostalni vakufi. Za izdržavanje mekteba ostavljale bi se uvakufljene kuće, zemlja, dućani, itd. Nastavu u mektebima izvodile su hodže ili mualimi (učitelji), kako se još zovu. Mektebi su većinom podizani uz džamije, a džamije su u početku pored uloge bogomolje, vršile i ulogu škole, pa su i iz tog razloga uz džamiju građeni mektebi.

Medrese su čisto islamska svećenička učilišta, koje su pozvane, da svoje polaznike softe potrebnim teološkim znanjem obrazuju za hodže, imame, habite, mualime, muderize, itd. U njih se dolazilo po završenom mektebu. Pored mekteba, medrese su bile jedine vjerske škole u Bosni i Hercegovini sve do druge polovine XIX stoljeća. Mitar Papić u knjizi „Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme Austro-Ugarske okupacije, poziva se na Vjekoslava Klajića koji navodi „da je neposredno pred okupaciju u Bosni i Hercegovini bilo 43 medrese“. Nivo nastave u medresama bio je kao i u mektebima vrlo različit. Školska godina trajala je od 1. oktobra do 15. jula. Na kraju svake školske godine održavaju se u medresama, javni zaključni ispiti. O uspjehu ispita daju se pitomcima svjedočanstva samo na njihovo zahtijevanje. Medrese se izdržavaju od prihoda za to postojećih vakufskih zavještaja, a djelimice dobivaju pripomoć i iz zemaljskog vakufskog fonda. Na kamenoj Ploči uzidanoj na fasadi zgrade medrese uzidan je ovaj natpis. Pismo: dosta krupan jednostavan nesh. „Ovo je (djelo) božje dobrote. Božjom po­moći sagrađena je ova građevina, a u želji da se time postigne božje zadovoljstvo i oprost jer dobra djela brišu greške i ružna djela. Neka zato i osnivač Kučukalić Alijaga postigne taj visoki stepen i neka mu budu oprošteni grijesi. Kronogram Nove medrese je 1314. godina“. (1896.)

Ruždije su škole naslijeđene iz prethodnog perioda. U Bosni se osnivaju od druge polovine XIX stoljeća. Prema osmanskom zakonu iz 1869. godine, ove škole je trebalo tako programski organizirati, da to bude tip masovnije opšteobrazovne škole. Novi režim nije prihvatao ovakav oblik školovanja jer se program i nivo nastave nije mogao obezbijediti. Broj ruždija bio manji u odnosu na broj mekteba i medresa. O ruždijama se govori kao o osobitosti u bosanskohercegovačkom školstvu i to su ustvari, nove, reformisane ruždije tj. konfesionalne škole. Jedna od reformisanih ruždija radila je i u Brčkom kao II Narodna osnovna škola Brčko. Godine 1913. Zemaljska vlada je donijela naredbu o novoj reorganizaciji, ustvari o ukidanju ovih škola i njihovom pretvaranju u redovnu osnovnu školu, u koju su se mogli upisivati učenici svih vjeroispovijesti.

Srpska pravoslavna osnovna škola. Škole pravoslavnog stanovništva u Bosni i Hercegovini zvale su se srpskim školama. O prvim školama je ostalo malo pouzdanih dokumenata, rana pismenost je vezana za potrebe crkve i sveštenstva. U većim mjestima Sarajevu, Mostaru, Trebinju, Banjoj Luci, Tuzli, Brčkom i drugim mjestima, nije dolazilo do prekida rada u srpskim školama, iako su upravo ove škole najčešće dolazile u sukob sa državnim organima. Austro-Ugarska je došavši u Bosnu i Hercegovinu zatekla ukupno 56 srpskih osnovnih škola sa 75 učitelja od kojih je 66 učitelja i 9 učiteljica, te 3.523 učenika od kojih je 2.751 muških učenika i 772 ženske učenice. Prema popisu stanovništva Bosne i Hercegovine iz 1885. godine, u Brčkom su radile dvije srpske osnovne škole, a prema prvom zbirnom popisu škola iz 1891. godine u Brčkom je bilo 171 učenik sa 3 učitelja. To je škola u kojoj je šezdesetih godina XIX stoljeća predavao Vaso Pelagić. Prema izvještaju glavnog školskog nadzornika srpskih škola za školsku godinu 1909/10. u Brčkom se nalazio đački dom. Đački domovi su bili skromne prostorije sa skromnom opremom u kojem su učenici udaljeni od škole 10 do 15 km, dobijali topli obrok i prenoćište. Školske godine 1912/1913. broj srpskih škola iznosio je 123, a broj nastavnika 194. Broj školske djece 9.803, od toga 7.376 muške i 2.427 ženske.

Hrvatska katolička škola. Počeci pismenosti kod Hrvata vezani su za potrebe crkve. Samostani i crkve bili su centri te pismenosti. Nosioci pismenosti i kulture uopšte u prošlosti bosanskih Hrvata bili su franjevci. U katoličkim osnovnim školama nastavu su izvodili franjevci i časne sestre, dok su kao učitelji, svjetovnjaci predstavljali izuzetak. Okupacijom Bosne i Hercegovine, cjelokupni duhovni život ulazi u jedan novi period, a prema tome i hrvatsko školstvo se našlo u posve novim uslovima. Austro-Ugarska je došavši u Bosnu i Hercegovinu zatekla ukupno 54 hrvatske osnovne škole sa 56 učitelja od kojih je 44 učitelja i 12 učiteljica, te 2.295 učenika od kojih je 1.643 muških učenika i 652 ženske učenice. Do kraja okupacije otvoreno je 13 katoličkih škola i sve su radile u sastavu samostana časnih sestara. Vlada im je odobravala nastavne planove i programe. Pored zatečenih pučkih škola osnivaju se i druge vrste katoličkih konfesionalnih škola. U škole dolaze i novi redovi sestara sa još snažnijom podrškom državnih organa. Pučke škole „Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka“ čija se centrala nalazila u Zagrebu, produžile su raditi i u novom vremenu. Isti red osniva nove škole u Brčkom 1886. godine, sa 92 učenice i nepoznatim brojem nastavnica. Školska zgrada je bila u vlasništvu sestara milosrdnica iz Zagreba i zauzimala je površinu od 81 m2.

Trgovačka škola. Pošto je u većim gradskim naseljima veći broj učenika završio državne osnovne škole, javilo se pitanje daljeg školovanja gradske djece. U Monarhiji je bio razvijen tip građanske škole koja je imala profil niže opšteobrazovne škole, sa mogućnošću upisivanja samo u neke stručne škole. Vlada je smatrala da treba osnovati nove škole koje bi pružile gradskoj muškoj djeci ostvarenje nekih gradskih zanimanja u trgovini, ugostiteljstvu, administraciji itd. Naredbom Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu od 5. juna 1885. godine, osnivaju se trgovačke škole u Donjoj Tuzli, Brčkom, Banja Luci i Mostaru. Sve od 1896. godine, trgovačke škole imale su tri razreda, a radile su po nastavnim planovima koji su se često mijenjali. Pored opšteobrazovnih predmeta, okosnicu programa činili su predmeti trgovačkog smjera. Školske godine 1896/1897. školovanje je produženo na četiri godine. Naredbom Zemaljske vlade iz 1908. godine, predviđeno je da se škola sastoji od dva pripremna i dva stručna razreda. Ova naredba obuhvatila je i trgovačku školu u Brčkom. Sredstva za izdržavanje škola davala je Zemaljska vlada, a učestvovale su i opštine. Učiteljsko osoblje u trgovačkim školama sastojalo se od direktora i tri učitelja, od kojih su po dvojica osposobljena za građanske ili po mogućnosti srednje škole, dok jedan mora biti trgovački stručnjak. Kao prethodno obrazovanje za primanje u prvi razred trgovačke škole traži se sa uspjehom završena četverorazredna osnovna škola, ili prijemni ispit. Trgovačka škola u Brčkom nalazi se zajedno sa osnovnom školom u Brčkom u prostranoj zgradi, koju je u tu svrhu opština sagradila. Broj učenika u trgovačkoj školi u Brčkom po godinama:

Škol/god

1885/86.6

1886/87.7

1887/88.8

1888/89.9

1889/90.0

1890/91.1

1891/92.2

1892/93.93

Broj učenika

18

27

38

22

34

29

37

62

Školske godine 1912/1913. upisana je prva generacija privatistica (učenice koje ne moraju biti prisutne kod nastave, već na završetku svakog semestra, odnosno završetku školske godine kada polažu ispit iz nastavnog gradiva svih obligatnih predmeta. Za svaki semestralni ispit privatistice plaćaju ispitnu pristojbu), pri trgovačkoj školi u Brčkom. Tečaj je počeo u septembru, a upisalo se 27 učenica i to 19 pravoslavne vjeroispovijesti, 4 katoličke i 4 jevrejske vjeroispovjesti. Nastava je trajala preko cijele godine od 2 do 5 sati popodne.

Učiteljsko društvo u Brčkom. Početkom 1890/1891. školske godine, pokrenuta je incijativa za osnivanje učiteljskih udruženja u Bosni i Hercegovini. Prvo učiteljsko udruženje osnovano je u Sarajevu 1904. godine, a kasnije i u drugim mjestima i okruzima. Učiteljsko društvo iz Brčkog pripadalo je podružnici donjotuzlanskog učiteljskog društva. Na glavnoj skupštini održanoj 4. oktobra 1907. godine, u Brčkom, predloženo je da se izvrše neke izmjene u radu podružnica. Brčanska podružnica je obuhvatala 29 učitelja i učiteljica, koji zbog velikih troškova nisu bili u mogućnosti da prisustvuju svakom sastanku društava. Zato su predložili osnivanje podružnica samostalnog djelovanja, koje bi se sastojale od predsjednika, potpredsjednika, sekretara, blagajnika i dva odbornika. Ovu izmjenu je odobrila i zemaljska vlada 19. avgusta 1907. godine, pa je u Brčkom zakazan sastanak 1. novembra 1907. godine, u I Narodnoj osnovnoj školi. Na ovoj skupštini konstituisan je odbor podružnice gdje je za predsjednika izabran Dragutin Stepansky, za potpredsjednika je izabran Stjepan Jablanović, sekretar Andrija Kulier, blagajnik Omer ef. Mehić, Prvi odbornik Iso Skendžić, Drugi odbornik Matija Filipović, a revizor Ostoja Milinović.